Život iza sebe

• Svrhe književnosti
• Antoine Compagnon

Prelistaj uzorak
Kupi tiskano izdanje / 21,00 EUR
Kupi e-izdanje / 18,00 EUR
Posudi e-izdanje / 15,00 EUR

Knjiga je dodana u košaricu - završi kupnju.

U svojemu posljednjem predavanju na Collège de Franceu, autor Života iza sebe Antoine Compagnon prepustio se konačnom razmišljanju o književnosti, umjetnosti i glazbi kroz riječi svršetak, kraj, svrha. Književnost je neraskidivo povezana sa smrću, žalošću i melankolijom, no koje su „svrhe književnosti“? Podrazumijeva li to da književnik mora prekinuti svoju kreativnu aktivnost ili je riječ o stvaralačkom sumraku? Je li umjetnik kreativniji u mladosti ili u zrelosti? Je li starost pad ili apoteoza?

Autor iznosi promišljanja naše civilizacije o starosti od antike do današnjih vremena i nudi nove životne lekcije koje nastavljaju meditaciju o kraju, ishodu, dobi, stanju senilnog, ali i uzvišenog, o ultima verba, labuđem pjevu, drugoj prilici, vječnom pjesniku...

Maurice Blanchot, citirajući Huga von Hofmannsthala koji prenosi riječi Dželaludina Rumija, piše: „Tko poznaje moć kruga, više se ne boji smrti.“ U tom duhu, knjiga Život iza sebe puno je više od niza predavanja, ona je lutajuća odiseja.

* * *

Podnaslov „Svrhe književnosti“ može se shvatiti na razne načine, pogotovo zato što su svrhe u množini. Te dvije imenice, književnost i svrhe, samo su stavljene jedna kraj druge, ali kao „svrhe književnosti“, a ne „književnost svrhâ“, što bi podsjećalo na kraj i konac. Te dvije riječi povezuje bezbroj struna: svrhe znače rokove, završetke, okončanja, ostvarenja, rasplete književnosti. Ali one znače i ciljeve, namjere, nagovještaje, planove, ili, štoviše, rezultate, pa čak i uništenje.
Montaigne tvrdi: „Smrt nije cilj, nego kraj života.“ A ja bih se, po uzoru na pisca Eseja i njegov proturječni duh, usudio reći: „Svrha nije kraj, nego cilj književnosti.“ Ali svrhe bi također mogle biti granice, međe ili rubovi. No ima li književnost uopće granica i može li ona izreći sve?

* * * 

Staračka uzvišenost, ta rijetka sloboda, negligentia diligens ostarjelih umjetnika, anarhičnih i transcendentalnih, koji bacaju pravila kroz prozor – to je uzvišenost Goethea u drugom dijelu Fausta, Beethovena u posljednjim kvartetima, Rembrandta na Autoportretu iz zbirke Carstanjen i na Povratku sina razmetnoga, gdje oni razbijaju sve. Ne kaže uzalud Erazmo u Pohvali ludosti: „Jedino Ludost čuva mladost i tjera mučnu starost.“

* * *

Postoji nadmetanje između dviju tipičnih priča o starenju: prva je biološke, fizičke i organske naravi, a pripovijeda o rastu i opadanju, o veličini i propasti, te opisuje život kao zvonastu krivulju; druga je metafizička, duhovna i iskupiteljska, teži apoteozi na kraju života, a uzor joj je Goethe, transcendentalni starac.

• ISBN: 978-953-369-024-7
• Dimenzije: 142x205 mm
• Broj stranica: 320
• Uvez: meki
• Godina izdanja: 2023.
• Naslov izvornika: La vie derrière soi. Fins de la littérature
• Jezik izvornika: francuski
• Prijevod: Marko Maras