Luan Starova

Luan Starova (1941, Pogradec, Albanija), od 1943. živi u Makedoniji. Školovao se na makedonskom jeziku a diplomirao je francuski jezik i književnost. Od 1974, nakon magisterija i doktorata u Zagrebu, specijalizira iz područja moderne francuske književnosti na Sorboni u Parizu i karijeru nastavlja kao sveučilišni profesor na Filološkom fakultetu u Skoplju. U dva mandata bio je veleposlanik SFRJ u Tunisu i u Palestini, zatim i prvi ambasador Republike Makedonije u Francuskoj, stalni predstavnik u UNESCO-u te nerezidentni ambasador u Španjolskoj i Portugalu.
U književnosti se pojavljuje u svojim dvadesetim godinama. Piše na makedonskom, albanskom i francuskom jeziku. Do 1991. godine uglavnom je poznat po esejima, putopisima i književnim studijama. Od 2003. član je Makedonske akademije znanosti i umjetnosti (MANU), član je Mediteranske akademije te član Albanske akademije znanosti.
Starova je pozornost domaće i međunarodne književne i kulturne javnosti skrenuo na sebe objavljivanjem romana Očeve knjige. Druga knjiga je roman Vrijeme koza, dobitnik prve nagrade na natječaju izdavačke kuće Misla. Autor je taj roman pisao na makedonskom i albanskom jeziku, a do sada je objavljen i na francuskom, njemačkom, španjolskom, talijanskom, turskom, grčkom, rumunjskom, hrvatskom, poljskom, bugarskom, engleskom (u SAD-u), ruskom, finskom, slovenskom, esperantu i drugim jezicima. Uz navedene, njegovi važniji romani su Balkanski ključ, Ateistički muzej, Put jegulja, Utvrda od pepela, Balkanski žrtveni jarac, Ervehe. Knjiga o jednoj majci, Generalova ljubav, Balkanbabilonci, Polifonisti i Povratak koza. Većina tih romana prevedena je na desetak jezika. O Balkanskoj sagi napisano je mnogo kritika, obranjene su disertacije, organizirani znanstveni skupovi i promocije u više europskih gradova. Za taj je roman Starova dobio francusku književnu nagradu „Marguerite Yourcenar“ i Medalju Udruženja pisaca koji pišu na francuskom jeziku. Dobitnik je priznanja Komandant Reda umjetnosti i književnosti i jednog od najvećih francuskih odličja ‒ Časnik Nacionalnog reda Legije časti.


Izvor slike: Wikipedia/Xixa