Giorgio Agamben

Giorgio Agamben (1942.) jedna je od vodećih ličnosti u filozofiji i političkoj teoriji. Njegovo jedinstveno čitanje književnosti, književne teorije, kontinentalne filozofije, političke misli, religijskih studija i umjetnosti učinilo ga je jednim od najinovativnijih mislilaca našeg vremena.
Agamben je studirao pravo i filozofiju na Sveučilištu u Rimu, gdje je napisao neobjavljenu doktorsku tezu o političkoj misli Simone Weil. Kao postdoktorand u Freiburgu (1966. – 1968.) sudjelovao je na seminarima Martina Heideggera o Hegelu i Heraklitu, a od 1974. do 1975. bio je suradnik na Institutu Warburg Sveučilišta u Londonu. Predavao je na Sveučilištu Macerata, Sveučilištu u Veroni, Collègeu Internationale de Paris, Università della Svizzera Italiana, Università Iuav di Venezia, New School u New Yorku i The European Graduate School / EGS, gdje drži katedru Barucha Spinoze.
Od 1980-ih, velik dio rada ovog filozofa može se čitati kao pokret prema projektu Homo sacer, koji počinje knjigom Homo sacer: Suverena moć i goli život (1995.). Rad se bavi pitanjima koja su postavili brojni teoretičari iz dvadesetog stoljeća, ponajprije Michel Foucault, te ih nadograđuje. Ukratko, projekt je odgovor na pitanja totalitarizma i biopolitike. Neka od njegovih istaknutih djela su: Izvanredno stanje – Homo Sacer II, 1, Ono što ostaje od Auschwitza: Arhiv i svjedok, Homo Sacer III, Goloća, Ideja proze, Profanacije, Vrijeme što ostaje. Komentar uz Poslanicu Rimljanima i Autoportret u radnoj sobi.

Izvor slike: The Collector/Hannah Arendt Center for Politics and Humanities